Nekako mi to ide na zivce i grozno mi gusi prostor,a opet slazem u kolekciju tone i tone figura i igracaka kroz mjesece.
Mrzim kad fino poslozim figure, mrzim kad ih ne mogu uzet jer se vecina urusi,pa izgubim zivce ponovo slagat poze,mrzim kad po njima padne prasina,mrzim,mrzim,mrzim i one police za kinderse, mrzim i one panoe za znacke.... to mi je sve bljak,ko neka apoteka,a opet to je potrebno da bi se stvari ocuvale.

U groznim sam mukama , i kad figure slozim na policu, na njih padne prasina,obrisem ih i potrpam u kutije. i stvarno ,veci mi je dozivljaj,kad nakon par mjeseci izvucem tu kutiju i prisjetim se sto je u njoj pa uzivam u figurama vise nego kad ih svaki dan gledam na policama.

(eto,vidi se da me pere temepratura)

sva djeca bez nadzora biti ce pojedena!
http://toystory.blog.hr/

što se tiče teme ovog topika, nikad se nisam sramio svojih interesa i što veli jodi foster normalnost je tako dosadna, ionako su većina ljudi licemjeri kad se malo oslobode onda počnu pričat i o crtićima i dječjim filmovima i koje su im bile omilkene igračke i to njega/nju ne zanima al ''htio bi imat samo onih nekoliko omiljenih igračaka iz djetinjstva'', ne zato što je ''čudak'' nego zbog nostalgije i ''da djeca vide s čim smo se mi igrali''

krug života